Američki autor i scenarista Džon Fante napisao je Kad se zaglaviš, putuj.
Nekoliko puta u poslednjih par godina osećao sam tu rečenicu, baš tako kako zvuči. Kretao sam se dokle god sam mogao, bilo je to na drugi kraj naselja ili grada, do drugog grada ili mesta, otišao sam čak i do Pariza – i to dva puta. Uvek sam željan upijanja nove energije, osećam neprirodnu, ludačku i zanesenjsku žeđ. Hoću da vidim magistrale, aerodrome, kafane i benzinske stanice kraj puta, parkove, zelene oaze među zgradama, veštačka jezera i ulične prodavce suvenira, alkohola, cigareta ili droge. Prisutan, nakupim se svega, a onda mi treba vreme da profiltriram šta želim da ostavim u umu.
To što želim da sačuvam nije nužno lepa stvar, nekada se zadovoljim gorčinom. Nije sve tako lepo i šareno. Postoji bol, bes, stid, zlo, strah, i sve to mogu da namirišem u čoveku, njegovom delu ili jednostavnoj nepravdi sveta u kome živimo.
Lutam i ovih dana, hodam dok me stopala ne zabole i ne počnu da otiču u patikama. Kad počne da me boli, hodam još malo – dok ne nađem stepenice koje mi se sviđaju. Tad sednem, popijem vode, izujem se i čitam. Čitam svašta, živim tuđe živote i pokušavam da ne zaboravim da živim svoj. Citirao sam ti Fantea malopre, pisao kako lutam i bežim od te zaglavljenosti. Bez uspeha. Recept za to bekstvo sam izgleda izgubio u nekom od kaputa. Trebalo mi je par meseci da shvatim i opasuljim se – istina je da u poslednje vreme malo toga znam. Još manje mi ide od ruke.
U beloj sobi pravilnog kvadrata sede tri čoveka. Svaki od njih je ja, u različitim nijansama. Prvi sedi na dvosedu, naslonjen tačno na sredini zida bez prozora. Drugi sedi u jednom uglu sobe, na stolici, a treći stoji kraj velikih staklenih vrata, obasjan suncem – u drugom uglu.
U načelu znam koji su moji sledeći koraci, koje želje, ali ostao sam tu – recimo da stojim na okruglom tepihu – u tom krugu i da ne mogu dalje od njega. Vezan sam nečim nevidljivim. Zarobljen, zaglavljen, mogao bih to nazvati kako hoćeš, ali poenta je vrlo jasna. Zaboravio sam osnovno, ukus i miris slobode, kako se diše, voli i skače u reku – na glavu ili bombu, svejedno je. Znam šta hoću i šta bih voleo, ali ne znam odakle da počnem. Ne umem da zakoračim izvan tog kruga – rekao bih, izvan sopstvenih senki.
Prvi tip je poguren, neprirodno beo, tužnog pogleda i nad sobom nosi veliki crni oblak – meteorolozi bi rekli superćelijsku oluju. Gleda kroz prozor kao da traži nešto ili čezne za nečim. Drugi je svestan šta vidi i nije mu pravo; analizira i pokušava da govori, ali reči izostaju. Treći je slobodan, suncem obasjan i obojici poručuje da izađu napolje, prihvate sebe i pređu na ovu stranu duge. Kako se oluja bliži, prvi je sve tužniji, a kada je došlo do provale oblaka – osetio je olakšanje. Odjednom, sva trojica bila su svesna da kiša spira teskobu i odsustvo boja koje nosim već neko vreme.
Sa meta-pozicije, vraćam se u realnost, željan slobode, sunca nakon oluje. Svestan da prvo moram u glavi da otključam slobodu, otarasim se zarobljenosti, zaglavljenosti – izađem iz začaranog kruga i sopstvenog živog blata. Ne bih li, naposletku, stvarno razumeo Fantea i te zaglavljenosti, o kojoj je pisao. I sa lakoćom je se otarasio još jednim odlaskom na drugi kraj grada. Ili možda ponovo u Pariz.

Leave a Reply