U poslednje vreme mnogo hodam, ćutim i slušam muziku. Nijedna šetnja nema neki cilj, nigde ne idem, potrebno je da me samo izmori. Pre izlaska napravim rutu, gledam elevaciju – važno je da imam uspone, priliku da hodam po ravnom i dođem do daha. Svaka šetnja je par stotina metara duža od prethodne, nikad ne idem ispod šest ipo kilometara. Ne pravim pauze, ali usput popijem litar vode.
Kada hodam, mozak mi radi u dva režima – mašta i pazi na okolinu. Dakle, koncentrišem se na pesmu koju slušam, disanje uskladim sa koracima i izbegavam automobile i prepreke. U međuvremenu, drugi deo mozga odluta. Mislim o stvarima koje volim, koje mi se viđaju, šta priželjkujem i o čemu maštam. Razmišljam o budućnosti, dajem sebi nove uloge i drugačiju okolinu. Nikad se ne menjam u maštarijama ali sebe prilagođavam situacijama. Nekad samo mislim o stvarima koje vidim u prolazu. Upijam informacije kao sunđer.
Ipak, jedan dan je bio posebno izazovan:
Ledeni vetar nemilosrdno prodire u svaku poru živih i neživih bića u ovom gradu. Fijuče sa svih strana. Tog jutra nisam znaš šta ću od sebe, ustao sam mamuran, napio se vode i sačekao lek za bolove da deluje. Obukao sam najbolje što sam imao u tom trenutku, farmerke, teksas jaknu, duks i preko neki široku kaput, u nadi da će me njegov štofani zagrljaj sačuvati od vetra. Uz sav taj vetar, neko sivilo je obavilo grad sa svih strana, bili smo opkoljeni. Setio sam se David Lynch-a i stavio naočari, uz pretpostavku da će bliska budućnost biti jako sjajna. A i više su mi prijale te boje, od prostog sivog. Ogrnuo sam i neki šal, jer lepo ide uz ovaj kaput, šta znam. Izašao sam iz stana i uhvatio prvi autobus, vozim se dok mi se ne bude hodalo. Posle pet ili šest stanica sam sišao i setio se jedne kafeterije u koju navraćam često u poslednje vreme. Do tamo ima par kilometara i sat, sat ipo hoda. Uglavnom je sve nizbrdo, sem jednog lepog uspona. Pustio sam muziku, koja me podseća na narandžasto nebo, miris mora pomešan sa cigaretama, znojem i letnjim parfemima. Za trenutak sam postao Sonny Crockett iz Miami Vice-a, hodao sam kao najveći car na svetu. Video sam lepu plavušu kako šeta svog retrivera. Retriver je bio mnogo raspoložen, vrckao je, ali plavuše nije. Nadao sam se da joj samo smeta vetar, pa je zato nabila taj kačket tik iznad očiju. Video sam dva sportska automobila, oba mi se sviđaju, ipak prednost sam dao bordo crvenoj Mazdi, kabrioletu, jer taj automobil vozi glavni lik mog drugog romana.
Na Autokomandi, kod one pekare u kojoj prave odličnu pizzu i uvek je gužva, video sam ženu uvijenu u mantil, skrivenu od zime. Kakva je to žena, sve delove mozga sam ka njoj usmerio. Na primer, da je sad leto i da nosi letnju lepršavu haljinu na istom mestu, kladim se da bi saobraćaj potpuno stao. Znam, to nije retkost na ovom kružnom toku, nego – tad bi baš stao. Sve bi zaustavila u vremenu, što se kreće – leti, hoda, upravlja vozilom. I kapi kiše bi stale u vazduhu, ne bi imale tu jedinstvenu priliku da natope njenu crvenu haljinu, bordo crvenu kao ona Mazda od malopre. I kad bi se gledali neko vreme, kao što se sada gledamo, ne bi me zaustavila. Ne bih se dao tom pogledu i očima. Dao bih sve od sebe da ostanem jedino prisebno biće u univerzumu pored nje, u lepršavoj haljini. Ispratio bih je pogledom kao danas. Sačekala je svoj red, kupila pizzu i još nešto. Visoka je za današnje standarde novogradnje, i zabrinjavajuće zgodna. Nosila je štikle, izdvaja se iz mase, hoda – odlazi ka gradu i ceo grad čuje zveket tih koraka. Gledali smo se neko vreme, dok jedno drugome nismo postali tačka. Kladim se da je zovu Nina, ili tako nešto.
Nastavio sam svojim putem, brzo sam je zaboravio, barem mislim da jesam. Seo sam u novu kafeteriju u mom životu, naručio ono što uvek pijem i sakupljao snagu za nastavak hodanja, još tri kilometra i sedam stotina metara do krajnje destinacije. I izloga kafeterije vidim trole, zglobne autobuse i prolaznike. Izlog stare knjižare je sačuvan ali enterijer je preuređen i kafeterija je prilično prijatna. Kafa im je dobra. Čitao sam knjigu, preostalih sedamdesetak strana ovogodišnjeg pobednika NIN-ove nagrade. NIN, Nina. Pred nastavak šetnje, pitao sam se, kakvu kafu pije ta devojka, recimo da se Nina zove.
Na kraju dana, na belom papiru napisao sam šta je obeležilo jednu subotu:
- Osamnaest hiljada koraka
- Roman
- Kačket
- Susret koji se desio pre nego što ćemo se zaista sresti
Za jednu šetnju i više nego dovoljno.

Leave a comment